Nakon prve knjige lirskih fragmenata i stihova Samosanacije Suzana Matić izjavila je kako je ono što nam nedostaje, ono što najviše jesmo. Te da je njeno pisanje često više ranjavanje, nego cijeljenje.
'Jer ta emocija koju lovim po sebi i po redovima u kojima je ispisujem, jednom kad je napisana nije puštena van, nego baš suprotno – kada je prepoznata, ulovljena, ona samo raste i preuzima me.'
U novoj pjesničkoj knjizi Drugojačija, u kojoj se ovaj put odlučuje samo za stih a izostavlja lirsko-prozne fragmente, to Drugo i dalje nedostaje, a autorica je, naravno, i dalje u potrazi za Bogom u licu Drugoga, ali i ona je drugačija, jača, svojim je pisanjem, koliko god bilo traumatično, podigla krovnu gredu i sad vam je samo hrabro krenuti s njom kroz prostore koje je osvojila.
